Doba Civilizacija II
Cikladska kultura koja je pokrivala kasni neolitik i rano bronzano doba je najpoznatija po shematskim plošnim ženskim idolima koji su isklesani izčistog bijelog mramora. Ona je prethodila velikoj civilizaciji srednjeg bronzanog doba ("minojskoj") kulturi koja se razvila na Kritu, na jugu. Mnoge od tih figurica su pljačkane iz grobova kako bi se zadovoljila potražnja za cikladskim artefaktima koja se razvila početkom 20. vijeku. Samo 40% od oko 1.400 pronađenih figurica imaju poznato porijeklo, jer su pljačkaši uništili dokaze.
Doba civilizacija II
Cijladska kultura se još prije 4000. pne. razvila kao posebna neolitska kultura koja je uzimala elemente iz Anadiolije i grčkog kopna. Temelj joj je bio uzgoj pšenice i divljeg ječma, ovaca i koza, svinja, te lov na tune. Nalazišta Saliagos i Kephala (na Keosu), sugeriraju korištenje bakra. Nijedan od malih cikladskih otoka nije mogao podržavati više od par tisuća stanovnika, ali su svejedno pronađeni dokazi o brodovima koje je pokretalo po pedeset veslača. Ti su otoci izgubili na važnosti kada se stvorila bolje organizirana i efikasnija civilizacija na Kreti, a jedini izuzetak je bio Delos, koji je stvorio reputaciju utočišta koje će se očuvati sve do klasičnog perioda (v. Delski savez).
Minojska doba (tudi minojska kultura, civilizacija) je obdobje predhelenistične bronastodobne civilizacije na Kreti v Egejskem morju. Trajala je od 2600 do 1450 pred našim štejem, ko je prevlado nad otokom prevzela mikenska civilizacija. Glede na materialne ostaline lahko minojsko civilizacijo označimo kot vojaško družbo, osredotočeno na čaščenje boginje.
V Knososu so odkrili zelo dobro ohranjene freske, ki opisujejo zgodbe iz tedanjega življenja. V kraljičinih sobanah so upodobljeni delfini v neverjetno živahnih barvah. Prav tako lahko najdemo mitološka bitja, povezana z značilnimi npr. rastlinskimi vzorci iz minojskega obdobja. Slikovita podoba plesalke nam pove, kakšna je bila takrat modna pričeska, slog upodobitve je dvodimenzionalen in prikazuje osebo s strani, kot so upodabljali ljudi in božanstva že Egipčani. Minojci so se po Egipčanih zgledovali tudi pri reliefu, ki je vedno plitek, in krasi pomembnejše zgradbe, stopnišča ali pročelja.
Prva znana palača je bila zgrajena ob koncu zgodnjeminojske dobe, v tretjem tisočletju pr. n. št. (Malija). Nekdaj je veljala trditev, da so bile prve palače zgrajene v istem obdobju (srednjeminojska doba, 2000 pr. n. št.), vendar so bile grajene postopoma v daljšem časovnem obdobju glede na lokalni razvoj. Pomembnejše starejše palače so Knosos, Malija in Fajstos.
Kikladska kultura se je pred letom 4000 pr. n. št. razvila kot posebna neolitska kultura in združuje prvine iz Anatolije in grške celine. Temeljila je na vzgoji pšenice in divjega ječmena, gojenju ovc in koz, svinj ter lova na tune. Izkopavanja v Saliagosu in Kefali (na Keosu) kažejo na uporabo bakra. Na majhnih kikladskih otokih ni bilo veliko prebivalcev, a so vseeno našli dokaze o ladjah s po 50 veslačev. Ti otoki so izgubili pomen, ko je nastala bolje organizirana in učinkovita civilizacija na Kreti, razen Delosa, ki si je ustvaril ime zatočišča in se je obdržal vse do klasičnega obdobja (v Delski zvezi).
Prvim arheološkim izkopavanjem iz leta 1880 je sledilo sistematično delo britanske šole iz Aten in Hristosa Tsuntasa, ki je preiskal grobišča na več otokih v letih 1898, 1899 in skoval izraz kikladska civilizacija. Zanimanje je potem zastalo in se nadaljevalo v sredini 20. stoletja, ko so se zbiralci potegovali za figurine, za katere se je zdelo, da so podobne skulpturam Jeana Arpa ali Constantina Brancusija. Mesta so izropali in nastala je živahna trgovina s ponaredki. Podatki o mnogih od teh kikladskih figurin so tako večinoma uničeni; njihovega pomena ne bomo nikoli povsem razumeli. Še en zanimiv in skrivnosten predmet je kikladska ponev.
Tehnologija drevnih civilizacija se odnosi na urbanu revolucija, koja označava kraj kamenoga doba i početak brončanoga doba, kraj prapovijesti i početak povijesti, koja je započela prije otprilike 6000 godina na Bliskom istoku i u konačnici je dovela do prvih civilizacija, sa svim društvenim i povijesnim posljedicama koje ih prate: visoka gustoća stanovništva (veće populacije), gradovi, razvoj složenih i raslojenih društava (specijalizacija struka i oštrija podjela rada), centralizirana politička i gospodarska vlast (nastanak i organiziranje regionalnih država), institucije prisile (vojska, prikupljanja poreza, policija), vjerske institucije i klasa svećenika, monumentalna arhitektura (palače, hramovi, spomenici), širenje trgovine, novac, standardizirani utezi i mjere, kontrola nad mineralnim izvorima, nastanak pisma, matematike i astronomije.[1]
Gospodarski temelj prvih civilizacija je novi oblik poljodjelstva, različit od neolitičkog poljodjelstva ili stočarstva, općenito putem umjetnoga navodnjavanja. Tu je jednostavno vrtlarenje zamijenjeno obrađivanjem polja zasnovanim na velikim mrežama za upravljanje vodama, građenim i održavanim putem javnih radova, koje su izvodile skupine okupljene na temelju radne obveze (tlake) i koje su nadgledali inženjeri u službi države.
Do 4000. pr. Kr. neolitička su sela popunila dolinu između Tigrisa i Eufrata u današnjem Iraku, tj. u Mezopotamiji (zemlji između rijeka). Lokalne su vlasti isušile močvare u donjoj delti i kasnije izgradile široki sustav navodnjavanja u dolini uz rijeke. Prvo su naseljena sjeverna brdovita područja, koja primaju više kiše. Južna i središnja područja imaju sušu klimu i teže suho tlo. No zbog naplavnog mulja je to tlo veoma plodno i oko 4000. pr. Kr. su južna područja, zahvaljujući sustavu navodnjavanja i isušivanja, postala naprednija od sjevernih. To je postala civilizacija Sumera, a kasnije Babilonija. Za razliku od Egipta, a možda zbog promjenljivih i nepredvidljivih obrazaca poplava Tigrisa i Eufrata, Mezopotamijom nije vladalo jedinstveno kraljevstvo, već se je niz gradova-država s na njima utemeljenim carstvima, uzdizao i padao kroz tisućljeća koja su uslijedila. Sve su se te civilizacije temeljile na navodnjavalačkom ratarstvu. Glavni su kanali bili široki do 20 metara i protezali su se kilometrima, sa stotinama spojnih kanala. Sve su mezopotamijske civilizacije razvile centralnu političku vlast i složenu birokraciju u svrhu prikupljanja, pohranjivanja i preraspodjele poljodjelskih viškova te pismo, matematiku i astronomiju.
Do 7000. pr. Kr. duž Inda su se pojavila neolitička naselja. Civilizacija se tu možda razvila sama od sebe, ali je moguće da su neke njene glavne odlike pristigle s doseljenicima ili trgovcima iz drevne Mezopotamije. Kako bilo da bilo, naplavna dolina rijeke Ind je pružila nužnu podlogu za Civilizaciju Doline Inda, a poljodjelstvo s navodnjavanjem potrebna sredstva. Gradovi Mohendžo Daro i Harappa u današnjem Pakistanu su se razvili oko 2300. pr. Kr. Harapska civilizacija se je nakon toga proširila u unutrašnjost i duž obala Arapskoga mora. Narodi doline Inda su kultivirali suhe doline i izgradili nasipe za zaštitu gradova od nepredvidivih, muljem bogatih poplava. Broj stanovnika grada se procjenjuje na 40 000. Korišteni su bakar, bronca, zlato, srebro, kositar i druge kovine. Lončari su proizvodili posude s glazurom. Razvijeno je pismo i viša učenost. No nakon 1750. pr. Kr. izvorna urbana kultura Inda opada, vjerojatno zbog klimatskih i ekoloških razloga, uključujući promjenu toka rijeke Ind.
U Kini se prvi razvoj civilizacije opaža duž rijeke Huang He (Žuta rijeka). Do 2500. pr. Kr. se tisuće kasnoneolitičkih sela proširilo duž rijeke, a kad je uvedeno poljodjelstvo s navodnjavanjem nastala su kraljevstva. Veliki Shun, navodni utemeljitelj prve Dinastije Xia je legendaran u Kini kao vladar koji je kontrolirao vode. Dinastija Shang (oko 1600. pr. Kr. do oko 1046. pr. Kr.), koja označava dokumentirane početke kineske civilizacije, je zagospodarila dolinom Žute rijeke zahvaljujući širokom sustavu navodnjavanja. Kasnije su tehnike navodnjavanja prenesene južnije, do rijeke Jangce. Uzgoj riže se iz južne Kine proširio prema sjeveru i također je uključivao kontrolu vode. Tijekom cijele kineske povijesti je jedna od uloga vlasti bila graditi i održavati sustav navodnjavanja. Rezultat toga su mnogi kanali, nasipi, brane i umjetna jezera širom Kine. Svjesna vladina politika zaštite voda i unaprijeđenja poljodjelstva je uključivala i isušivanje, što je sve zahtijevalo uključivanje velikog broja seljaka u prisilan rad, tlaku. Rana kineska civilizacija je gradila gradove sa zaštitnim zidinama, palačama i ceremonijalnim središtima. Rana kineska država je gradila žitnice i održavala stajaću vojsku. Razvijena je istančana brončana metalurgija.
Obrada kovina uključuje složeni skup tehnologija, koji uključuje vađenje rude, taljenje rude, te kovanje ili lijevanje u korisne izrađevine. Kovine imaju više prednosti pred kamenom kao materijal za izradu alata i oružja i tijekom vremena su zamijenile kamen. Nastanak drevnih civilizacija je bio popraćen razvojem niza pomoćnih tehnika, uključujući, barem u Starom svijetu, proizvodnju i obradu bronce (slitina bakra i kositra). Ovladavanje broncom je dalo ime novom dobu: brončano doba. U Novome svijetu brončano oružje i alat nije zamijenilo štap za kopanje i kamene čekiće i noževe, ali je razvijena metalurgija zlata i srebra u svrhu ukrašavanja. Čini se da su korištene tehnologije koje odgovaraju kemijskom galvaniziranju zlata (pozlaćivanje).
Zbog novih je tehnologija u ranim civilizacijama postala važna kontrola nad mineralnim izvorima. Za egipatske faraone su se važnima pokazali rudnici bakra na Sinaju. Na čitavom Bliskom istoku je kositar potreban za broncu prenošen preko velikih udaljenosti. U Srednjoj Americi se razvila trgovina opsidijanom (vulkanskim staklom) rabljenim za izradu noževa. 041b061a72